Kad promatramo princip isključenja Paulija na molekularnoj razini, ne može se zanemariti koliko su elektroni u atomu zapravo međusobno povezani kroz njihove kvantne brojeve. Svaki elektron ima set od četiri kvantna broja, i prema zakonu nema dva elektrona u istom atomu koji mogu imati identične vrijednosti svih tih brojeva. To bi značilo da njihova valna funkcija postaje antisimetrična, što ograničava koliko elektrona može zauzeti određenu orbitalu. No stvarnost je složenija jer interakcije između elektrona, kao što su elektronska repulzija i korelacija kretanja, mijenjaju idealizirane uvjete pod kojima bi princip trebao djelovati. U nekim kemijskim uvjetima, primjerice kod prijelaznih metala ili u složenim koordinacijskim spojevima, elektronima može biti dopušteno da naizgled "prekrše" jednostavniji prikaz ovog principa, izazivajući zanimljive anomalije u njihovim kemijskim svojstvima. Iako iz teorijske perspektive princip jest strog, u praksi se njegova primjena mora uskladiti s dodatnim korekcijama ili modelima koji bolje opisuju realni elektronski raspored. Razlog zbog kojeg mi je ovaj dio bio problematičan jest što se često pojednostavljuje do te mjere da se zaboravlja kako međudjelovanje između čestica može izmijeniti očekivane rezultate ili barem tako ja to shvaćam.
Kad pokušam dublje razumjeti princip isključenja Paulija, često se vraćam na interakcije koje se događaju između elektrona unutar istog atoma ili molekule. U molekulama s jakim elektronskim korelacijama, poput onih s konjugiranim dvostrukim vezama, nije samo pitanje mogu li dva elektrona dijeliti kvantne brojeve, nego kako njihova međusobna privlačnost i odbijanje utječu na raspored u prostoru. Ne možemo uvijek predvidjeti elektronima dopuštene konfiguracije samo iz osnovnog principa; moramo uzeti u obzir i dinamičke efekte koji mijenjaju valnu funkciju. U kemijskim uvjetima gdje su temperature niže od otprilike stotinu kelvina ti efekti korelacije postaju izraženiji što može dovesti do neočekivanih magnetnih svojstava spojeva. Iako mi je jasno da princip ne dopušta preklapanje kvantnih stanja, zapravo to „nepreklapanje“ može biti nešto manje strogo ako se gleda kroz prizmu stvarnih interakcija ili barem tako ja to trenutno razumijem. Taj dio mi je još uvijek malo maglovit jer nisam siguran koliko modeli koji uključuju korelaciju stvarno odražavaju eksperimentalne rezultate kod složenih sustava.
Princip jest striktan u teoriji, no u realnim uvjetima poput visokih tlakova ili jakih magnetskih polja može pokazati odstupanja. Elektronske konfiguracije tada se mogu prilagoditi na načine koji nisu odmah intuitivni. To je razlog zašto me ovaj dio i dalje zbunjuje jer ne znam koliko ti uvjeti utječu na temeljnu primjenu zakona.
Generira se sažetak…