Godina je bila 1913., a Walter Munk, pionir u istraživanju oceanskog saliniteta, tek je počeo shvaćati koliko dubinska struktura soli u vodi oblikuje ne samo kemiju oceana nego i globalne klimatske obrasce. Koliko često pomislimo na salinitet samo kao na "slanost", a zanemarimo njegovu složenost? U svojoj biti, salinitet definira koncentraciju svih otopljenih anorganskih tvari, uglavnom klorida natrija, ali i kalcija, magnezija i sulfata u vodenom mediju. Na molekularnoj razini interakcije između iona i molekula vode određuju ponašanje iona, njihovu hidrataciju i time izravno utječu na gustoću te elektrostatičke karakteristike otopine.
U literaturi se intenzivno raspravlja o definiranju standardnog izraza za salinitet što se možda čini trivijalnim, ali nije. Većina autora slaže se da je salinitet najbolje opisati kao maseni omjer ukupne otopljene tvari prema volumenu vode. Međutim, postoje skrivene pretpostavke koje često izmiču pažnji: smatra se da su otopljeni spojevi uvijek disocirani u jednake ione bez međusobnih kemijskih reakcija ili formiranja složenijih kompleksa. No što se događa kad te pretpostavke zakažu? To se može dogoditi u uvjetima visokog pritiska ili ekstremnih temperatura tada salinitet prestaje biti jednostavno mjerilo.
U svom radu nailazio sam na ovakve anomalije proučavajući utjecaj visoke koncentracije magnezijevih iona na stabilnost karbonatnih kompleksa u slanoj vodi. Jedan rad koji je bitno osporio moje prvotno poimanje saliniteta koristio je eksperimentalne podatke pri 298 K i pritisku od 50 atm gdje su se pojavljivali neočekivani ionski parovi poput $$\mathrm{Mg}^{2+} + \mathrm{CO}_3^{2-} \rightleftharpoons \mathrm{MgCO}_3$$ čiji je konstanta ravnoteže $K$ eksperimentalno izmjerena kao $4.5 \times 10^{-2}$ mol/L pod tim uvjetima. Taj rad me natjerao da tri mjeseca posvetim detaljnom razmatranju reakcijskih mehanizama tih parova do njihove molekularne energije vezanja koja je bila znatno viša nego što sam očekivao.
Uzimajući u obzir ravnotežu
$$K = \frac{[\mathrm{MgCO}_3]}{[\mathrm{Mg}^{2+}][\mathrm{CO}_3^{2-}]} = 4.5 \times 10^{-2}$$
možemo procijeniti smjer reakcije pri različitim koncentracijama iona. Povećanje magnezijevih iona u vodi ne povećava linearnu slanost već mijenja kemijsku prirodu otopine stvaranjem kompleksnih iona. Ovdje dokazi nisu toliko snažni kao što bih volio da budu, no ova promjena bitno mijenja percepciju saliniteta kao konstantne veličine jer kemijski sastav postaje dinamičan što većina hidrokemijskih modela zanemaruje. Tradicionalni koncept saliniteta veže se uz idealnu disocijaciju soli i homogenost otopine pretpostavke koje pucaju pod određenim ekološkim ili geokemijskim uvjetima.
Neki stručnjaci tvrde da treba razlikovati totalni salinitet od efektivnog saliniteta koji uključuje upravo ove kemijske interakcije. Ta distinkcija još nije široko prihvaćena, ali nije li moguće da bi ona mogla potpuno promijeniti naš pristup razumijevanju oceanske cirkulacije? Ionska interakcija utječe na gustoću vode koja pokreće termohalinsku cirkulaciju.
Na kraju vrijedi se zapitati: koliko zapravo razumijemo ovaj mikrokozmos iona oko nas? Svaki gram soli koji se otopi fragmentarno mijenja svijet tekućih iona to nije samo fizikalna veličina već mikrokosmos kovalentnih veza i električnih privlačnosti koji oblikuju cijele oceane i njihovu dinamiku bez ikakvog pompeznog efekta. Toliko sitan pomak, a tako fundamentalno važan za razumijevanje kemije života na Zemlji.
Generira se sažetak…